The Forge of Gods

Flamerule 30, 1374 DR

The forge of gods - day 12

Nathanielovi memoari

-the plot thickens, actually it solidifies-

Kako se traperi sastaju prerano da bi svi mogli biti na sastanku s njima, u ovom trenutku kao i na svim stražama je bila od velike koristi vječna insomničnost vilenjaka tako da se Corion sam uputio u gluho doba noći u traženje informacija. Kad je došao do krčme imao je što vidjeti, sve puno razno raznih prilika sa raznim psima tragačima. Krčmar mu je pokazao na glavnog tragača Renora kako sjedi sam, sa jedino sa svojim psima za društvo. Ponudivši mu doručak i još jednu kriglu lokalnog alkoholnog specialiteta(acid flask) uspio je probiti njegov socialni oklop i dobiti informacije o čudnim zvjerima, koje bi po svemu sudeći trebali biti lavovi, ali da nije previše bilo jasno odkuda su došli i kamo su otišli nakon toga.

Nakon što se Corion vratio sa važnim informacijama već smo se više manje svi probudili i za doručkom dogovarali što ćemo s tom kućom i kada bumo ju obišli. U međuvremenu smo saznali da je prosjakinja napustila krčmu bez ikakvog objašnjenja. Dogovorili smo se da ćemo prvo ići primiti počasti od triade za rješavanje prokletsva u Ravilar’s Cloak-u kako je bilo dogovoreno u podne. Shaumar je rekao da će prekočiti tu čast jer nije Torm baš u njegovoj milosti je ima bolji PR od Uthgara i uzima mu sljedbenike šakom i kapom. Tako smo se svi osim Shaumara zaputili do hrama dok je on odlučio trenirati malo s gradskom stražom i utjerati regrutima strah u kosti jer ako su ljudski barbari ovako jaki, pa kakvi su onda pobogu orkovski??

Za to vrijeme mi smo primali počasti i zahvale od Tyr-ovaca u pravom špijunskom okruženju jer se nije smjelo znati za naš identitet i zadatak koji smo dobili. Osobno mi je bilo veliko zadovoljstvo prmiti to čast kao čarobnjak jer su oni na vrlo niskim granama u Turmishu i možda je to prvi od mnogih primjera za ponovno širenje Umjetnosti u regiji.

Sažetak misije smo dobili u knjižnici, ali smo prije toga pozvali po Shaumara da nam se paradoksalno pridruži u knjižnici. Dobili smo pismo koje smo trebali predati wemicima i generalno smo razgovarali o rascjepu u Emerald Enclave-u, jačanju Malarovske struje i otvorenim napadima druida na manje naseobine.

Nakon sažetka zaputili smo se do kuće od prosjakinje za koju smo čuli da je vještica tj. prema opisanom vrlo primitivni manipulator magije ali svejedno bi bilo s njom razmjeniti iskustva ako bi bila prijateljski nastrojena jer u Turmishu je i sorcerer osvježenje za wizarda. Na putu prema lokaciji njezine kuće raspitali smo se u najbližoj kući do njezine, ali nismo dobili konkretne informacije. U samoj kući smo imali kaj vidjeti. Vrata provaljena i ritualni simboli na podu kuće. Pobližom analizom pretpostavio sam da je netko pokušao nešto „zlo“ zadržati unutar kruga i također spriječiti svako extradimenzionalno kretanje. Sad, da li je to bilo prizvano od strane vještice ili je to provalilo pa ga je ona pokušala zadržati ostaje misterij, za sada. Nakon što smo procijenili da ne možemo ovdje ništa više učiniti, zaputili smo se na mjesto koje smo dobili u zadatak za naći se s Wemicima.

Nabavili smo najbrže konje za putovanje jer je brzina bila od važnosti, ali naši hrabri patuljci su očito prenaviknuti na svoj nazaustavljiv i neumoran, ali ipak prespor marš pa su uzeli najsporiju kljusad u staji, hehe.

Na putu ništa normalno kao što je već normalno u zadnje vrijeme u Turmishu. Neko vrijeme nas je pratio lav, poprilično odlučno pa je nestao. Nakon toga naišli smo na lešinu lava za koju je Brottor stručno ustvrdio da je ubijena nedavno od strane Wemica. Iako je nam je to bilo čudno zbog njihovog odnosa, nisam predavao tome previše značaja jer uz lude druide tu više ništa nije čudno.

Dok smo kretali dalje jedan po jedan nakupi se četiri lava u našoj pratnji, vjerojatno čekajući neizbježno; naši konji su se umorili i morali smo naći nekakvu hladovinu da ih malo ohladimo. Lavovi su se skupili i krenili polako prema nama. Shaumaru je to bilo iznimno zanimljivo i morao je unatoć upozorenjima prići lavovima precijenjujući svoju povezanost s lavovima zbog svog plemena i samo zbog osmijeha Tymore ili nečeg puno osmišljenijeg preživljava njihov inicijalni juriš sa samo pedesetak tragova kandži i ugriza. Nakon što smo potrošili pedesetak posto našeg kapaciteta liječenja na Shaumarovo treniranje sporazumijevanja sa životinjama krenusmo dalje. Nakon nekog vremena ponovno smo morali odmarati konje u laganoj hladovini i ponovno problemi sa lokalnom faunom. Ovog puta je bilo riječ o natprirodno brzom leopardu koji nas je optrčavao kao munja. Nakon nekog vremena zaključili smo da leopard ide ravno na konje iz nekog suludog razloga. Da ne duljim, kombinacijom jurišanja, magija i mješanja bubrega svladali smo leoparda, ali tek nakon što je ubio jednog konja. Na kraju se ispostavilo da je riječ o malom polutanskom druidu bez nekih religijskih oznaka, ali prema svemo sudeći riječ je bila o Malarovcu. Takodjer smo otkrili da je tajna njegove brzine bila u smiješnim trakicama za potkoljenice kojima je jedini nedostatak da moraš biti bos dok ih nosiš, što nije bio prevelik problem našem divljaku Shaumaru.

Krenusmo ponovno dalje razveseljeni novopronađenim plijenom, ali sve više zabrinuti razvijanjem situacije. Nakom par minuta sve se počelo spremati na oluju, a brzina razvijanja oluje je bila sumnjiva te smo odmah pretpostavili da su druidi u igri…opet. Natjerasmo konje u galop, ali vidjesmo da nemamo šanse protiv oluje i da nas munje sve manje i manje vole te da će netko uskoro počet svijetliti izravno pogođen. Potpisavši kapitualciju pred silama prirode odlučišmo odgoditi donošenje pisma za drugi dan i podvijena repa krenusmo prema legendarnoj patuljačkoj utvrdi Ironfang deep.

Prilazeći obroncima planine Brauronu se već rastegao mali osmjeh jer je već vidjeo gostoprimstvo svojih patuljaka i potoke najbolje medovače. Penjući se prema ulazu u utvrdu nakon rudnika vidjesmo zapanjujući prizor od 20-ak najboljih patuljačkih panzer jedinica kako čak silazeći niz planinu drže formaciju. Pozavali su nas u pomoć kod rudnika gdje smo imali što vidjeti. Dvije ogromne beštije, jedna malo manja doduše ali svejedno impresivne, nakiseljene i gladnje oklopa i oružja pogotovo dobrog patuljačkog okusa izrade. Nakon što smo par minuta muku mučili s njima i patuljci koji su ostali bez zavidne količine željezarije veliki stvor je explodirao kao fontana kiseline dodajući još kaosa u kojem se najbolje snašao Brottor zahvaljujući trollovom prstenu i izvlačio ranjenike pred sigurnom smrti od rastapanja u kiselini.

Ali tu danu još nije bio kraj jer su ti „delveri“ kako smo poslije saznali bili vjerojatno uposleni od strane tamnih vilenjaka, prokletih od strane Corellona prema kojima su lopovi iz Amna pravi paladini. Zamračili su mrak u rudniku tako da ni patuljci nisu mogli vidjeti unutra te su su po obrambenoj formaciji sasuli pravu baražnu paljbu magija i strelica, te su podlo partizantski se nevidljivi provukle iza naših linija te na nas sasuli paljbi iz patuljačkih artiljerijskih naprava. Našli smo se tako u nezavidnoj poziciji, u unakrsnoj vatri magija, artiljerije i nevidljivih profesionalnih ubojica mogli smo se samo nadati da će sveta moć patuljačkih svećenika biti jača od prekrasno koordinirane akcije tamnih čarobnjaka. Kako se bitka rasplela ispalo je da smo bili više nego bolji od tamnih vilenjaka, ali veselje je bilo kratkog vijeka jer se ispostavilo da je to bila samo diverzija za pljačku glavnog trezora.

Tko, što, kako i zašto je ukradeno postaje pretpostavljam naš sljedeći misterij…

Dnevnik Brottorov

-svako svoju sreću kuje, a mi patuljci utvrde-

Dok smo prilazili velebnom zadnju-utvrdi klana IronFang (patuljački Dor-Greb Eak-lu-Drukar), već sam osjetio nostalgiju za domom, iz glave su mi isparili svi problemi, na trenutak me zapravo nije bilo briga ni za Alataza, ni za Turmish, ni za druide malarovce, ni Tormovce, a srce mi se nakon dugo vremena ispunilo toplinom. Već sam počeo upijati vibracije savršeno isklesanog stjenja i kamenja, a da bi gušt bio još veći 20-ak oklopljenih patuljaka u savršenom maršu spuštaju se niz hodnike i prolaze, te čine najmiliji zvuk za svakog patuljka-rezonancija kamena i željeza, srce mi je još više zaigralo, ali niti kamen niti željezo nisu popustili. Osjećao sam se tako sretno, ko malo dijete kada dobije svoj prvi čekić. Nakon pružanja pomoći patuljtcima u rudniku koju je naš Nathaniel već opisao, otišli smo do glavne krčme koja je zapravo okupljalište patuljačkih obrambenih snaga. Tamo smo se malo odmorili i okrijepili te nas je Brauron upoznao sa Hriribom, glavnim svećenikom Klangedinove crkve, a ujedno i vođom Drow Slasher klana. Imao sam priliku malo popričati sa Hriribom, a moja znatiželja odvela nas je do Klangedinove crkve u malo mirnije odaje za razgovor od krčme. Nakon što sam s njim podjelio naša iskustva u Turmishu, i predao mu pisma od Antonia Ravilara, Hririb malo iznenađen, rekao mi je da sutra s prvim zrakama sunca dodjem na misno slavlje. Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv. Vrludajući kroz utvrdu nisam skidao oko sa velebnog zdanja. Sami potporni stupovi su bili vrhunac arhitektonske građe, a hodnici i katovi su dizajnirani tako da se svaki kat može samostalno braniti u slučaju opsade. Tako vrludajući naletio sam na Braurona s kojim sam još izmjenio par riječi o utvrdi.

-opuštajuća večer i radno jutro-

Na večeru nas je pozvao Brauron kod svoje obitelji, nakon podužeg upoznavanja sa članovima obitelji Doomforge, pristigla je i večera. Tokom večere glavnu riječ vodio je otac Braurona, imače jedan od glavnih arhitekata u utvrdi, upoznao nas je sa pečima, mehanizmima zaštite i raznim protokolima kojih se treba pridržavati. I tako dok je stari pričao primjetio sam staru babu Doomforge kako svako malo pogledava svoju unuku, a unuka Shaumara. Pravio sam se da ništa nevidim, te pozvao sve na zdravicu. Zdravica za zdravicom, pa uz to i krvavi Rothe, dobar san bio nam je zagarantiran. Jutarnje buđenje obavio je Shaumar koji je zaurlao nakon par gutljaja rakije. Nisam se naljutio zbog malo ranijeg buđenja, zapravo sam bio sretan i veseo spavajući među četiri kamena zida. Nakon što sam iz polusna odslušao raspravu stare babe i Shaumara, otišao sam isprazniti probavni trakt. Nakon jutarnjeg pranja laganim korakom uputio sam se do Klangedinove crkve. Shaumar se zadovoljio jutarnjom tjelovježbom na jednom od stepeništva gdje ga je gomila gledala u čudu, i vjerojatno razmišljala o promjeni konfiguracije stepeništva koje je Shaumar savladavao tj. preskakao bez većeg napora. Misno slavlje u Klangedinovoj crkvi predvodio je Har-Hriribov sin. Među gomilom bilo je pripadnika i ostala tri klana: Stone Smeltera, Badiroua i Glitter Chopa. Zapravo misno slavlje je više bilo orjentirano na na vojne taktike i razgovore, a nakraju smo svi zapjevali ratne ode. Nakon mise Hririb me pozvao u svoje odaje. Pitao me želim li služiti Klangedinovoj crkvi, no na malo drugačiji način, način takozvane unutarnje kontrole. Naime, radi se o tome da je za vrijeme napada crnih vilenjaka, provaljeno u glavni trezor utvrde, ali začudo ništa nije oteto i sve je ostalo na svom mjestu. Hririb mi je rekao kako sumlja u to da je operacija upada u trezor izvedena samo izvana tj. od strane tamnih viljenjaka. Prihvatio sam izazov, a uvjet je bio da izvještaje podnosim direktno Hriribu.

Comments

Gigi

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.